Mnogi od nas žele shvatiti šta je uzrok ljudske sreće i zadovoljstva. Kako se do toga dolazi, šta sprječava taj proces, zašto ljudi postaju nesretni i kako da u to stanje ulaze rjeđe. Negdje u svemu tome na scenu stupa psihoterapija. Zašto bi psihoterapija uopšte bila od pomoći u tom procesu?
Često je komentar ljudi koji imaju nešto skeptičniji stav prema psihoterapiji, kako mogu i sami sa sobom ili sa prijateljima pričati o svojim problemima i riješiti ih, i da nema potrebe da kopaju po svojoj prošlosti. Međutim, da li je ovo baš korisno za sve ljude? Prosječna osoba ima nekoliko desetina hiljada misli u toku samo jednog dana, što je dokaz nevjerovatnog kapaciteta naših umova. Ali nemamo baš i jednak automatski kapacitet da sve te misli i emocije obradimo, shvatimo i iskoristimo do kraja.
Rijetko se na kraju dana zapitamo one stvari koje bi smanjile pritisak tog nepresušnog izvora misli. Na koga sam zapravo ljuta? Šta čini da se osjećam uzbuđeno? Zašto stalno razmišljam o tome? Šta se ustvari danas desilo? Puštamo doživljaje da prolete, a da ih do kraja ne svarimo, a sve nam se to, prije ili kasnije, vrati u nekom obliku. Mnogi problemi su dakle, rezultat neobrađenih ili neispravno obrađenih misli i emocija. One isplivaju u nekom obliku, koji može postati štetan, jer su predugo potiskivane. Nedostaje nam prilika da upoznamo i spoznamo vlastiti um. Ipak nismo toliko očiti sami sebi kao što mislimo.
Terapijska situacija nudi sigurno mjesto i vrijeme za ovakvo istraživanje vlastitih misli i emocija kao i njihovih uzroka i posljedica. Ljudi se tu susretnu sa osobom koja je u potpunosti usmjerena na njih i na podržavanje njihove samospoznaje. Osjećaju se viđeno i slušano, na drugačiji način nego u svakodnevnim interakcijama. Terapeut/kinja pomaže da dođemo do uvida i sagledamo stvari iz drugog ugla, nešto što sami obično ne možemo. Nudi nam ogledalo, dodatne mogućnosti, potvrdu i normalizaciju naših iskustava, ali i izazov kada je to potrebno.
Vrlo korisno je i kada terapeut/kinja ciljano “vraća” ono što čuje; sumira naše riječi i osjećaje, ponekad i ono što pokažemo neverbalno. To nam pomaže da jasnije sagledamo sebe. Kada je potrebno, terapeut/kinja može postaviti i “teška” pitanja ili pokazati ono što možda ne želimo vidjeti, ali upravo to otvara prostor za promjenu. Za razliku od običnih razgovora, ovdje nema ličnih interesa, “igara” ili potrebe da se održi dobar dojam. Sve je usmjereno na naš rast i dobrobit.
Još jedan važan dio terapije je suočavanje s prošlim iskustvima. Tokom djetinjstva i odrastanja dogodile su se stvari koje su oblikovale naš način razumijevanja, osjećanja, ponašanja, a kojih nismo do kraja svjesni. Potrebno nam je da ih uz pomoć nekog stručnog prepoznamo i obradimo sa resursima koje sada imamo. Da ih razumijemo, damo im značenje i smanjimo negativan utjecaj. Ne moraju to biti veliki ili traumatični događaji, nekad su to jednostavno određeni obrasci odnosa ili poruke iz porodice ili okruženja, način na koji nas je neko tretirao, koji nije bio dobar za nas.
Alain De Botton, u gostovanju na podcastu The Diary Of A CEO with Steven Bartlett (2023), uporedio je usvajanje poruka o ljubavi, povjerenju, privrženosti, vrijednosti i u djetinjstvu sa usvajanjem jezika. Djeca gotovo bez svjesnog napora, kao usputno, uče svoj maternji jezik. Odrasla osoba se ne može prisjetiti kada je šta naučila i kako, samo se desilo. Na sličan način, kao usputno, usvajamo i poruke o tome koliko vrijedimo, kakav je svijet oko nas, tj. jezik emocija i psihe. I baš kao maternji jezik, nastavljamo ga “govoriti” u odraslom dobu.
Priča o neobrađenim prošlim iskustvima, često je vrlo uočljiva u ponavljanju istih obrazaca u odnosima. Ponavljamo ono što ne razumijemo, čega nismo do kraja svjesni, često sa nadom u drugačiji ishod. Ili kroz činjenicu da se i dalje ponekad ponašamo na načine koji su nam nekad pomagali (npr. da se nosimo s teškim okolnostima), ali nam sada više ne koriste.
Projekcije nekih ranih odnosa ili emocija i doživljaja koje nemaju veze sa osobom preko puta nas, unosimo u svaku interakciju koju imamo. Međutim terapija je jedino mjesto i vrijeme kada je osoba preko puta nas stručna i obučena da osjeti upravo te procese. To je jedini kontekst gdje ta osoba preko puta nije prezauzeta ili preokupirana drugim ulogama i temama ne igra neke “svoje igre”. To nije nikakvo mistično analiziranje sveznajućeg terapeuta, nego prilika da se uoče i pojasne priče koje iznova i iznova projektujemo na druge i svijet oko sebe, a dolaze iz nas. Prilika da prekinemo začarani krug i ugledamo sebe.
