Olivia Dean, britanska pjevačica i kantautorka, postala je prepoznatljiva ne samo kao izvođač, već i kao fenomen koji izaziva snažnu rezonancu, kako online, tako i izvan ekrana.
Spontano. Razigrano. Nenametljivo.
Naizgled lagana, muzika Olivie Dean ne ostaje na površini, ne služi kao bijeg već dodiruje i zrelo otvara mogućnost ulaska u kompleksna i složena ljudska iskustva ljubavi, međuljudskih odnosa, bliskosti, ranjivosti. Olivia ne želi da dominira prostorom, ona u njemu boravi ukorijenjena u ritmu, glasu, dahu, pauzi, živosti tijela. Njen album pod nazivom “The Art of Loving” teži instrospekciji, gdje se unutrašnji svjetovi protežu i primiču prema svijetu oko sebe kroz proces učenja, samorefleskije, propitivanja nezaobilazeći nesigurnost, bol, tjeskobu.
Da li se upravo u toj spontanosti krije čežnja, prilika i neka vrsta traganja za ogledajućom dozvolom za spontanošću onih koji je slušaju?
I otkud tu Winnicott, britanski psihoanalitičar?
Winnicott o Pravom i Lažnom selfu
Donald W. Winnicott opisao je Pravi Self (doživljaj sebe) kao “jezgro bića koje se izražava kroz spontanost, kreativnost i sposobnost da se osećamo stvarno.“
Pravi self se razvija kroz kontinuirano, stabilno i sigurno iskustvo sa roditeljima/starateljima u ranom djetinjstvu koji omogućavaju djetetu doživljaj sebe, doživljaj koji je objedinjen, koji traje i koji omogućava doživljavanje sopstvenog trajanja bez straha od napuštanja, odbacivanja i prekida iskustva sa svijetom oko sebe. Izvor kreativnosti kod bebe otjelotvoruje se u njenom pokretu, gestu, grimasi, izrazu koji dočekuju i prihvataju oni koji brinu o bebi.
Pravi self je kao osjećanje u osobi, ono što diše, igra se i stvara bez potrebe da strahuje, krije se ili u potpunosti prilagođava na ono što drugi očekuju da bude. Pravi self nije samo kognitivno uvjerenje, to je osjećanje osobe da je živa, stvarna i da ono što dolazi iz nje ima pravo da postoji.
“Samo pravi self može biti kreativan, i samo kreativni self može se osjećati stvarnim”, rekao nam je Vinikot.
Lažni self nastaje kada okolina ne prepoznaje te spontane geste, već nameće sopstvene zahtjeve, podstičući pokornost, prilagođavanje i ispunjavanje očekivanja. Lažni self je ono što osoba uči da bude kako bi bila prihvaćena, ali sa prekidom u kontinuitetu autentičnog doživljaja sebe. Lažni self se razvija da bi zaštitio pravi self, ali često ostavlja osjećaj unutrašnje praznine, osiromašenja, pustinje.
Winnicott opisuje pacijentkinju koja je imala utisak “da nikada nije ni postojala”, skrivajući najdublje dijelove sebe u zaštitnu ljušturu, u svoj lažni self.
Da li Olivia Dean, onda, donosi sa sobom i iz sebe, rečeno jezikom transakcione analize, psihološku dozvolu za slobodu izraza, spontanosti, kreativnosti, razigranosti?
Kao što “dovoljno dobro okruženje“ omogućava prvo pojavljivanje autentičnosti, kao što psihoanaliza i psihoterapija nose potencijal kreiranja prostora i odnosa u kojem svi naši dijelovi mogu biti izgovoreni, podijeljeni, prihvaćeni i shvaćeni, tako i Olivia Dean, svojim glasom, muzikom, tekstom, ali i onim dubljim: ritmom, pokretom i senzibilitetom, otvara prostor da okupimo svoje dijelove u osjećanju cjelovitosti vlastitog života. Da dođemo kući, u svoje tijelo, u svoj self, u sebe, u odnose. Kako bi to Dževad Karahasan rekao: “Stanovati u sebi... Ono kad sve tvoje zna da si u sebi istinski skućen."
Za kraj, koji je početak, Olivia je napisala: “Love is never wasted when it’s shared.”
Napomena: koncepti Pravog i Lažnog Selfa se ne koriste u teoriji i u psihoanalitičkom/psihoterapijskom radu kao osuđujuće konotacije, već je riječ o načinu razumijevanja duboko nesvjesnih procesa koji se formiraju i grade tokom veoma ranog perioda razvoja svake osobe.
